Veronikin rubac

Autor: S. Kata Ostojić

Četvrtak, 18. ožujka 2010.

Često je znala biti u Isusovoj blizini, nenametljivo osluškivala poruku Njegovih riječi.

Slušala ga je ne kao učenici, da bi postavljala pitanja bez želje za odgovorom nego s vjerom u istinu Njegovog života.

Tog dana, uredila se najljepše što to žena zna jer je čula od nekih prijateljica da tog popodneva Isus ima proći ulicama cijelog grada. Obukla je čistu odoru, čak je i marama s kojom je znala obrisat lice od znoja, dok bi se vraćala s pašnjaka, bila blistavo čista. Nije mogla ni naslutiti da će učitelj na Njoj ostavit portret kakav ne može naslikat ni najvrsniji slikar. Ispred trošne kućice čekale su je prijateljice. I krenuše, krenuše čuti i vidjeti učitelja.

Umjesto radosnog susreta i Njegovog govora tog popodneva susretoše čovjeka pritisnuta križem.

Znoj pomiješan s krvlju tekao je niz njegovo sveto lice i padao na zemlju... Neki su se sagnuli i obrisali je kosom ili haljinom...

U jednom trenu, Isus je pogleda i prihvati rubac kojim je Veronika htjela obrisat vlastite suze..

U rupcu ostade slika i sva ljepota lica koje je toliko puta gledala ispunjena ljubavlju i praštanjem.

Znala je i vidjela u pogledu s Njegova svetog lica dok joj je vraćao ubrus da svaka patnja ima smisla.

Isus ostaje uz svakog čovjeka i pronalazi način kako bit bliz stvorenju i njegovoj boli.

On krenu dalje, a ja čvrsto stisnuh rubac s njegovim likom.... i gledajući ga krenuh za Njim znajući da će moj Bog u svakom danu bit sa mnom.